S prim. dr. sc. Zoranom Veirom, spec. kirurgije i subspec. plastične, rekonstruktivne i estetske kirurgije – koji osim u Centru estetike Veir radi i u Zavodu za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju KBC-a Zagreb – porazgovarali smo o trendovima u estetskoj medicini, točnije – u području rinoplastike. Što današnje žene žele postići operacijom nosa, koji su im celebrityji uzor i što sve trebaju očekivati oni koji se odluče na korekciju?
Preoperirani nosovi
Kakvi su nosevi danas u trendu? Jesu li oni „prćasti“ napokon izišli iz mode?
Mislim da jesu. Većina žena koja dođe u moju ordinaciju uglavnom želi smanjiti, izravnati ili suziti nos koji joj kvari opći dojam lica, izlazi iz okvira skladnog. Njihovi su glavni zahtjevi ublažene nepravilnosti i prirodan izgled, a mnoge mi čak i naglase da ne žele prćast oblik jer takvi baš izgledaju „operirano“. Premda rinoplastika danas više nije tabu tema, žene uglavnom ne žele ni po čemu iskakati već – lijepo izgledati.
Na što najviše obraćate pozornost u odabiru potencijalnog oblika nosa kod pacijenta? Može li pacijent „odabrati nos“ (želim nos kao Angelina Jolie) ili mu liječnik savjetuje opcije s obzirom na fizionomiju?
Danas je prirodni izgled gotovo trend pa pacijentice rijetko kad dođu liječniku s nerealnim zahtjevima. Ako koja i donese fotografiju nekog lijepog „slavnog“ nosa – tipa Kim Kardashian, Nicole Kidman ili Natalie Portman – i sama od mene kao kirurga očekuje da joj objasnim kako se nos sa slike može (ili ne može) uklopiti u njezinu fizionomiju.
Dakle, pacijentice uglavnom dođu informirane i bez nerealnih zahtjeva, jer misle da im je nos prevelik, premali, grbav, kvrgav, preširok, spuštenog ili podignutog vrška… Također, apsolutno uvažavaju moje sugestije. Jedino što ponekad ne mogu zamisliti je koliko će promjena nosa utjecati na cjelokupni izgled lica. Jedna mi je mlada žena povjerila da je tek kod izrade personaliziranih emojija u jednoj mobilnoj aplikaciji shvatila koliko promjena oblika nosa drastično mijenja izgled osobe.
Postoji li jedinstvena metoda u korekciji nosa, ili je kod svakog pacijenta nužan personalizirani pristup?
Personalizirani pristup je danas „conditio sine qua non“ gotovo svih zahvata. Postoje neke stavke koje se moraju ispoštovati kod svake operacije, i to zna svaki dobar kirurg, no nema jedinstvene metode kojom bi se korigirao baš svaki nos. Zato rinoplastika i jest jedan od najkompleksnijih zahvata u plastičnoj kirurgiji glave i vrata.
I rezultati moraju zadovoljiti nekoliko uvjeta: pacijent treba normalno disati, ožiljak mora biti minimalno vidljiv, a oporavak nakon zahvata kratak i bezbolan, što manje neugodan. No, pacijent isto tako mora biti svjestan da su rezultati individualni i – osim o umijeću kirurga – ovise i o stanju pacijenta, njegovoj anatomskoj predispoziciji…
Pogrešku je teško sakriti
Zašto se rinoplastika smatra najkompliciranijim zahvatom u estetskoj kirurgiji? Radite li češće estetske ili funkcionalne operacije?
Već i sama pozicija nosa rinoplastiku čini zahtjevnom operacijom. Nos je, naime, u središtu lica i stalno izložen pogledima te poprilično određuje izgled osobe. Dakle, dođe li do pogreške – a i to se događa – na ovom ju je mjestu poprilično teško prikriti.
Također, struktura nosa je anatomski vrlo složena – sastoji se od koštanih i hrskavičnih elemenata, nosnih mišića, žlijezda, kanalića, nabora sluznice… Kirurg zaista mora znati što radi jer osim što treba odabrati formu nosa koji će se savršeno prilagoditi obliku lica kako bi se postigao skladan i prirodan rezultat, treba i pomno paziti na to da očuva funkcionalnost nosa.
Savršeno poznavanje anatomije prijeko je potrebno, posebice kod zatvorenog pristupa – kakav se danas najčešće primjenjuje u rinoplastici. Otvoreni je pristup, naime, rezerviran za slučajeve težih traumi, u kojima je potrebna kompletna rekonstrukcija.
Dakle, estetski se zahvati rade bez vanjskih rezova – i njih izvodim češće. Otežano je disanje svakako indikacija za zahvat pa funkcionalne operacije dosta često izvodim u kombinaciji s estetskim.
Mijenja se veličina nosa, širina nosne pregrade te položaj nosnica i vrha nosa, oblikuje se hrbat…
Izazovi sekundarne rinoplastike
Koja je razlika između rinoplastike danas i prije pet/deset godina?
Prijašnje rinoplastike bile su radikalnije kad je riječ o odstranjivanju hrskavice nosa, pa je i rezultat transformacije često bio preradikalan.
Koju ulogu u postupku imaju tamponi – koliko njihovo korištenje pacijentu otežava oporavak?
Tamponi se stavljaju radi sprječavanja krvarenja i ostaju u nosu od jednog do tri dana, dok zarastaju nosne strukture. No, uglavnom se danas radi bez tampona, jer je oporavak brži i ugodniji. Sve, naravno, ovisi o individualnom slučaju.
Koji su izazovi sekundarne rinoplastike?
Jedina kompliciranija estetska operacija na licu od rinoplastike je – sekundarna rinoplastika. Kao što sam već rekao, kad se operacija nosa izvodi prvi put, postupak je već poprilično kompleksan. No, kad je već netko prije vas nešto radio, primarna je anatomija promijenjena, na mjestu rezova nastali su ožiljci, tkivo je lošije prokrvljeno, a ponekad nedostaje i „materijala“ koji je u prvoj operaciji odstranjen. Tu svoj doprinos daju i nekirurške metode: nos se, primjerice, jako lijepo može oblikovati filerima.
Kad se vidi konačni rezultat? Koliko se nos (tkivo) nakon operacije mijenja?
Prvi rezultati vide se odmah, no oteklina većinom u potpunosti splasne za otprilike mjesec dana. Ipak, u obzir treba uzeti da se sve strukture i tkiva sasvim oporave nakon pola godine. Zato se, primjerice, sekundarna rinoplastika ne preporučuje raditi prije nego što prođe šest mjeseci, ili čak i godina dana. Isto tako, iz promatranja rezultata ne dulje staze ne može se isključiti faktor starenja.
Dakle, kao što sva tkiva s vremenom osjete utjecaj gravitacije, tako se i nos polako „spušta“… Nije stoga čudo da nekad na rinoplastiku dođu i pacijenti u šezdesetoj. Jako je pritom važno da se nos ne promatra izdvojeno, već kao dio cjeline. Treba ga dovesti u optimalan odnos s drugim dijelovima lica – i tek je tada posao kirurga s estetskog aspekta dobro odrađen.
Kakav je oporavak? Podljevi? Krvarenje?
Prvih sedam dana na nosu treba držati gips, zatim pacijent nosi trakicu, no nema nekog ozbiljnog vremena oporavka. Mogućnost podljeva postoji, no ovisi i o tome o kakvom se tkivu radi – neki pacijenti reagiraju „burnije“, a neki gotovo ne osjete posljedice zahvata.